Ramazanski obicaji iz nase proslosti, nekad i sad
Nasih lijepih ramazanskih obicaja sve se manje sjecamo,vremena prolaze, o njima tako malo znamo,svaki nas kraj i mjesto imali bi sta da kazu,da napune jednu veliku seharu koju bi cuvali i nosili u nasim srcima,ostavljali u amanet generacijama koje dolaze.Vremena su nekad bila teska i oskudna,ali smo svoju muslimansku vjeru znali da sacuvamo ,a posebno ramazanske obicaje.Kako je Ramazan otpocinjao u mom kraju tamo neke daleke godine,sjecam se toga,a davno je to bilo,pedesetih proslog vijeka.Znam nije bilo vaktija,stari ljudi su pratili kalendar,haber bi nam stizao iz Sarajeva ,a njima opet iz Carigrada.Posebno mi djeca smo se tome radovali,jer su nam roditelji o tome puno pricali,naucili smo se i klanjati skupa sa dedama i nenama.Cekaj gdje su slike nasih djedova,nema ih nigdje,nije ih ni bilo,samo u mom sjecanju zive,skoro da su iscezle iz pamcenja,odupirem se da ih nezaboravim,nadajuci se da cu nekog slicnog sresti ,vremena je puno proslo a nisam sreo,evo i ja sam dedo,ali nema vise one stare nosnje,crnih salvara,crvenog sirokog pojasa,fesa ili kape omotane maramom,bijele lanene kosulje sirokih rukava,opanaka i ruku na ledjima sa stapom.Ne toga nema,samo jos poneka slika u starim kucama i muzejima stoje na zidu,da svjedoce o nasoj proslosti,kako su ta oskudna vremena bila lijepa,a njih vise nema,hocemo li sacuvati uspomene na njih zavisi od nas,zato zapisujmo,druzimo se.
Pise: Mehmed Omerovic