Nasih lijepih ramazanskih obicaja sve se manje sjecamo,vremena prolaze, o njima tako malo znamo,svaki nas kraj i mjesto imali bi sta da kazu,da napune jednu veliku seharu koju bi cuvali i nosili u nasim srcima,ostavljali u amanet generacijama koje dolaze.Vremena su nekad bila teska i oskudna,ali smo svoju muslimansku vjeru znali da sacuvamo ,a posebno ramazanske obicaje.Kako je Ramazan otpocinjao u mom kraju tamo neke daleke godine,sjecam se toga,a davno je to bilo,pedesetih proslog vijeka.Znam nije bilo vaktija,stari ljudi su pratili kalendar,haber bi nam stizao iz Sarajeva ,a njima opet iz Carigrada.Posebno mi djeca smo se tome radovali,jer su nam roditelji o tome puno pricali,naucili smo se i klanjati skupa sa dedama i nenama.Cekaj gdje su slike nasih djedova,nema ih nigdje,nije ih ni bilo,samo u mom sjecanju zive,skoro da su iscezle iz pamcenja,odupirem se da ih nezaboravim,nadajuci se da cu nekog slicnog sresti ,vremena je puno proslo a nisam sreo,evo i ja sam dedo,ali nema vise one stare nosnje,crnih salvara,crvenog sirokog pojasa,fesa ili kape omotane maramom,bijele lanene kosulje sirokih rukava,opanaka i ruku na ledjima sa stapom.Ne toga nema,samo jos poneka slika u starim kucama i muzejima stoje na zidu,da svjedoce o nasoj proslosti,kako su ta oskudna vremena bila lijepa,a njih vise nema,hocemo li sacuvati uspomene na njih zavisi od nas,zato zapisujmo,druzimo se.

Pise: Mehmed Omerovic

Djeca bi obicno pred aksam bila napolju i cekala da cuju ezan sa munare,i kad cuju svi bi trcali u kucu i vikali:aksam je mrsite se.Sestra najmladja bi obicno uzimala lavor,ibrik ili bardak te isla pogeta od jednog do drugog ukucana da peru ruke,voda je bila taze donesena.Sinija bi se zatim postavljala,mrsili bi se sa vodom,samo ponekad serbetom,limuna nije bilo a pogotovo hurmi.Vrucu prohu ili somun koji je tek izvaden iz sporeta,otac bi rukama lomio,nastojao da svi komadi budu jednaki,oci su nam bile sjajne i gledale kako se hljeb lomi i nestaje u ocevim rukama.Obicno bi prvo dolazila corba,svi smo imali kasike spremne u rukama,nestrpljivo smo cekali kad ce babo da prvi srkne iz case,a onda bi mi navalili,nije bilo price samo se mogao cuti zveket kasika po casi,zatim bi dolazilo glavno jelo i na kraju zahlada.Kad se jelo zavrsi sestra bi sa sinije sklanjala kasike i ako je nesto od jela ostalo,a to se rijetko ili nikako nije moglo desiti.Na kraju bi ponovo sestra uzimal ibrik sa vodom,peskir preko ruke,i od jednog do drugog isla,poljevala sa mlakom vodom,u ispruzenu nam saku onako skupljenu tacno sipala vode koliko je potrebno za ispiranje,sjecam se da smo obicno po tri puta ispirali usta.Poslije toga isli smo jedno po jedno u hamam i uzimali abdest namaz da klanjamo aksam,dok mi djeca klanjamo roditelji su pili kahvu,a otac naravno savijo cigaru sitno narezanog duhana.Duhan je rezao ostrim nozem,jegetom se ostrio,liske duhana bi nekako smotao kao u obliku danasnje kifle,na hoklici drvenoj bi to rezao,onako sjedeci kao da je na sedzdi.

Voljeli smo mi djeca ici na teravije,putem do dzamije pricali smo da bi drzali razmak jedni od drugih,samo su rijetki imali baterije ili lampu karabitnjacu u koga je otac radio u rudniku.Nase majke i sstre su u dzamije klanjale na “boju”,to je polusprat tako se nekad zvao,a mozda i danas,neznam nisam siguran,mozda kako gdje.Svi smo iz sela isli na teravije,samo nemocni bi mozda ostajali kod kuce ,bilo bi sramota neici na teravije,a bilo je mozda i interesantno jer su se tamo djecaci i curice mogli prvi put zagledati jedno u drugo,zanam bilo je puno smijeha,ali nije se abdest mogao izgubiti,u to sam siguran.

Na rucak u mom selu ljudi su se budili sa muzikom,iz susjednog nam sela dolazio bih Hasim sa svoja dva sina,Semso stariji i neznam kako se zvao onaj mladji,on je udarao u bubanj.Hasim glavni svirao je cemane,a Semso tamburu,bili su Rromi ali jako dobri i posteni.Budjenje bi otpocinjalo od prve kuce sa pocetka im sela,malo bi odsvirali,dozvali domacina po imenu i rekli:o Osmane…..hajde ustaj vrijeme je rucku,i tek kad se domacin odazove isli su drugom i tako sve redom da poslednje kuce u selu,mada smo mi njih mogli cuti vec od prve kuce kad krenu.Bajramu smo se posebno radovali,djeca bi uoci Bajrama bila sva okupana,sestre pocesljane,pletenice upletene,dimije nove za sutra kad ustanu bi se oblacile a do tada su bile u sehari jer nije bilo ormara za odjecua i nismo je imali tako puno kao u ovo vrijeme.Na Bajram namaz su obicno isli i oni ljudi koji mozda nisu nedajboze postili,ko je imao pusku dvocijevku on ju je nosio onako preko ramena objesenu.Pred dzamijom bi vec bio slasticar,nas Lokmanpravio je najbolje secerke bilo je svakakvih,one dugacke sarene su nam posebno bile drage,cini mi se da su viseci pravljeni od novina,ili su oni trokutastii mali napravljeni od pravog crnog papira.Po klanjanju Bajram namaza,pucalo bi se iz svih pusaka ispred dzamije i nikad niko nije bio povrijedejn.Po izlasku svi bi jedni drugima cestitali,popricali,popusili po jednu savijenu,rijetko gotovu kupljenu,red se stvarao vec kod slasticara jer svako je svojoj djeci kupovao sarene bonbone,a rijetko je bilo onih scernica sa orasima,oh sto su one bile slatke.Babu smo svi nestrpljivo cekali,sinija je vec bila pripremljena,jelo se dopodgrijavalo na platini,po ulasku u kuu ljubili smo ga u ruku,a on nam je dijelio podjednak broj bonbona,znam da ih je svakom brojao,njie moglo odoka,ako bi neko manje dobio moglo bi biti i ljutnje,a i toga se desavalo.Poslije nam tog ranog najdrazeg bajramskog rucka,komsije bi jedni drugima isli na kahve,a mi djeca bili napolju sa ostalom djecom iz komsiluka,jedni drugima se falili sta smo dobili,nesjecam se jesmo li bili zavidni.

Svi smo se naucili klanjati pred hodzom u nasem Mejtefu,bilo nas je puno pa je neki red morao vladati,e zato je bio zaduzen jedan ljeskovi prutic koji je bio oguljen,bio je bijel,a mi djeca smo se utrkivala da hozdi donesemo sto bolji.Svaku dovu,sure smo ucili pred hozdom jedan po jedan naglas,isli smo u mejtef nedeljom prije podne.Svako je dijete moralo od kuce ponijeti pod pazuhom jednu malu “glavnju”kratko drvo koje bi moglo stati u “bubnjaru” tako se ta pecica zvala.Snijeg je bio do iznad koljena te zime,zime su bivale duge,kad bi isli putem snijeg bi nam pod nogama skripao,nasi obrascici crveni,samo sto nepuknu,slabo je ko imao rukavice.Nase sufarice smo takodje nosili pod pazuhom,ispod one druge ruke.Kad smo promijenili-savladali napamet sufaru onda je dolazila malo teza knjizica sa dugim dovama,i na kraju do Musafa.Nismo stigli do Muafa,jedno jutro k ad smo dosli p red mejtef,stojali smo ispred mejtefskih vrata da nam hodza otvori,njega nije bilo,neko je drugi dosao i rekao nam je dejeco: idite kuci, nema vise mejtefa.Kasnije su nam pricali da nemozemo ici u skolu i mejtef,da to djeci smeta,da nemogu u skoli uciti,a nas niko zato nije pitao,a niko nije imao slabu ocjenu u skolskom dnevniku.Steceno znanje smo njegovali i prosirivali kod kuca,to nam nisu mogli zabraniti.Jednog ljetnog dana koji je bio vedar,jako toplo,prvi Mevlud se ucio u najstarijoj dzmiji u Starom Tocaku,bilo je puno,bio sam medju ostalom djecom koja smo proucili Mevlud,tada smo svi bili pocasceni sa novcanim darivanjima,bilo je nekih zutih banaka,gvozdenih a porijetko bi pala koja knjizena,ona malo vrednija.Ostao mi je u sjecanju jedan veliki tespih,svi prisutni su sjeli u krug i drzali ga objema rukama,zrna tespiha su bila zuta,okrugla,malo manja od velicine trece klase jaja sto ovdje kupujemo u marketima.Eto nikad nisma pitao gdje je taj tespih i da li je sacuvan,akobogda saznacu ja je lij os uvijek u upotrebi kad se uci Mevlud.

P.S. Ovo je samo jedan mali isjecak iz moje knjige koja je u pripremi,koju cu napisati uz Boziji blagslov i koja ce biti posvecena nasim starim ramazanskim i drugim obicajima.

U Almelu-Holandija, 20.08.2010.

Omerovic Mehmed